Na rezervi

Ivančica Tomić Petričević

Na rezervi

Svestranost svakoga autora ogleda se u sposobnosti umjetničkoga stvaranja u više književnih rodova. Upravo nam je svojim dramskim prvijencem znakovita naziva "Na rezervi" Ivančica Tomić-Petričević pokazala tu svoju svestranost okušavši se u nečemu što do sada nije radila - dramskom stvaralaštvu. Jednočinka u četiri prizora iskorak je u nešto novo, ali jednako uspješno kao i njezini dosadašnji epski uradci, s prednošću da se ovaj tekst može ne samo čitati nego i prenijeti u uspješnu scensku izvedbu. Dramaturški pogodnih elemenata za to svakako ima. Sukob mišljenja, što je osnovna osobina svakoga dramskog teksta, zasniva se na različitosti svjetonazora triju prijateljica u poodmaklim godinama. Kao antipod njihovu kaotičnom misaonom svijetu, pojavljuje se i služavka jedne od njih koja i pored dugogodišnjega života u gradu zadržava svoje seoske ishodišne temelje. Tipične predstavnice različitih pogleda na svijet, na visoko intelektualnoj razini,raspravljaju o moralnim, etičkim, vjerskim temama nudeći razumne i utemeljene argumente.

Znakovitost naslova sadržana je u činjenici da su nositeljice radnje žene "na rezervi" svoga života koje pokušavaju posložiti ono što je bilo znajući da je moglo biti drugačije. U dubljim slojevima teksta čitatelj će ipak pronaći optimistično prihvaćanje života onakvoga kakav je bio, bez žala za nečim što je prošlo. Iščitat će i potrebu za pomirljivim doživljavanjem prošlosti kao upravo takve neminovnosti. S obzirom da je temeljna tema razgovora prihvaćanje ili negiranje Boga, neki će naslov "Na rezervi" tumačiti upravo kao Božju prisutnost u životima ljudi, i onda kada se sve mogućnosti iscrpe. Na kraju životnoga puta On je putokaz, zaštita, utjeha. Dinamičnost radnje nije u brzoj izmjeni događanja nego u žustrosti misli i britkosti razgovora. Tri prijateljice koje se poznaju još iz djetinjstva okupljaju se u stanu jedne od njih nakon smrti četvrte: Tanja, doktorica znanosti, vjeruje samo u

prirodne zakonitosti. Ana, profesorica povijesti, gorljivo brani svoj stav o Bogu kao jedinome smislu. Matilda, pravnica, birokratski objektivno prihvaća stvarnost i samo ono što je dokazivo. Povod je to za raspravu o smislu i vrijednostima života, strahu od smrti, djeci koja ne brinu o roditeljima, problemu posvajanja, homoseksualnosti...

Središnja je tema razgovora ipak odnos znanosti i religije:

... Je li ti to mene pokušavaš uvjeriti da ono što vidimo, osjećamo pod rukama, sve ono što nas okružuje... da je to obmana i laž? Drznula si se dirnuti u temelje znanosti. Znanost nije vjera, ni pretpostavka, ni nagađanje; ona je ono što vidiš, što nasokružuje; tu nema izmišljanja... (Tanja)

... Nikad nisam mogla zatvoriti oči pred pravim pitanjima o smislu života, o smislu čovjekova postojanja. Svakidašnje brige, poslovi, zadovoljenje tjelesnih potreba,  samo me djelomično mogu ispuniti... Moj me duh svakim danom uvjerava da nismo samo tijela, da naš život, naše biće traži i teži nečemu višem. Nema te znanosti, nema toga znanja, nema onoga čuda u ljudskim okvirima koje me može uvjeriti da je naša uloga na zemlji samo privremena; omeđena s jedne strane rođenjem, a s drugesmrću... (Ana)

Događaji koji će uslijediti pokazat će kako i ljudi s najrazličitijim stavovima mogu imati jednako toplu dušu, spremnu pomoći drugima. Na vrhuncu rasprave dobivaju vijest o smrti Anina muža Lovre koji joj je uvijek bio oslonac i potpora. Iako sporedni, muški likovi poput Lovre i sina im Antonija (koji donosi žalosnu vijest o smrti oca), oličenje su razuma, nasuprot ženskoj emotivnosti pa ponekad čak i hirovitosti. Vještom gradacijom osjećaja, stavova, promjenom raspoloženja, autorica će čitatelja postepeno i vrlo prirodno dovesti do činjenice da svi možemo, uz dobru argumentaciju sugovornika, mijenjati se i rasti u svojim spoznajama:

... Ipak se pitam gdje je smisao svega... Misliš li i ti da doista sve mora završiti smrću?Zar nije bolje ono što nam pruža vjera, pa makar se sve činilo kao bajka? Nekako mi je mnogo lakše povjerovati u tu bajku, uhvatiti se za nešto... samo da mi pruži nadu u drugačiju budućnost... (Tanja)

Završna spoznaja, oko koje su se složili svi nositelji događanja, utemeljena je na istini da su svi ljudi, bez obzira na materijalni status ili naobrazbu, jednaki u smrti. A ono oko čega će se složiti čitatelji ove jednočinke je aktualnost teme, psihološka isprofiliranost likova i jezik primjeren njihovu obrazovnom statusu. Atmosfera je autentična, a fabula blago nijansirana, s vidljivom težnjom ka dinamici dijaloga, a ne radnje. Nedorečen kraj drame sadržan u završnim riječima "...Vidjet ćemo..." svojevrsna je katarza koja ostavlja čitatelju (gledatelju) mogućnost da mnoge dvojbe sadržane u dijalozima između likova pročisti u osobni izbor.

 Divna Šušić

Slika naslovnice