Graditi bolji svijet smisao je ljudskoga postojanja. Bolji se svijet gradi i riječima. Umjetnost ispunjava i oplemenjuje dušu, obogaćuje um. Ona nas svojom sugestivnom snagom izdiže iznad običnog i svakodnevnog. Svatko od nas poželi pobjeći u neki drugi, ljudskiji svijet, poželi sakriti se od običnosti u okrilje umjetnosti. Takvu potrebu imala je i naša spisateljica Ivančica Tomić-Petričević kada je krenula u avanturu pisanja ovih priča.
Zbirka priča simboličnoga naslova „Dva aršina“ donosi pred čitatelje mnoštvo ljudskih sudbina koje se, iznimnom sposobnošću autorice da oslika najsloženije dubine ljudskoga uma, rasprostiru pred nama u mnoštvo pojedinačnih osobnosti. Četiri nepovezane priče slika su jednog vremena, psihološki iznijansiranih odnosa, isprepletenosti sudbina.
Priča „Kuća na selu“ obrađuje temu naslijeđivanja koja je toliko bliska svakome od nas: ili smo nepravedno uskraćeni za nešto što nam pripada ili smo nenadano nagrađeni nečim što nismo očekivali. Stara napuštena kuća ne mora se posjedovati da bi se sačuvale uspomene: „U tom je trenutku znala da, iako u kuću vjerojatno nikada više neće otići, bar joj sjećanja nitko neće moći oduzeti.“
„Dva aršina“ priča je o ženidbi i nepristajanju majke na sinov izbor. Dvostruka mjerila u odnosu prema nevjesti i kćeri, uz poroke i predrasude primitivne otočke sredine, razlozi su propadanja nekoliko naraštaja iste obitelji.
Da život ima i svoju vedru stranu svjedoči priča „Prava ljubav“u kojoj se autorica izravno obraća čitateljima iskazujući osobnu sreću zbog sreće drugih ljudi: „ Osjetiš se odjednom i ti sretniji, čovječniji, bar za stepenicu bliži Bogu.“
Završni tekst „Matanovo zlato“ tipična je gastarbajterska priča o čovjeku koji u sebi objedinjuje grubost seoske sredine u kojoj je odrastao i nestalnih gena koji ga tjeraju na nevjeru. U začaranom krugu gena i seoskih predrasuda našla se i Matanova kćer koja nije našla sreću u braku sa smirenim čovjekom koji „nije dorastao Maričinoj energiji, onoj putenosti i primitivnoj snazi koju je mogao ukrotiti samo netko sličan njoj.“
Čitajući priče Ivančice Tomić-Petričević, čitatelj će uživati otkrivajući u sudbinama likova svoje preokupacije, u njihovim strahovima svoje strahove, u njihovim radostima svoje radosti. Znat će, poučen pročitanim, da treba osuditi laž, silu, zavist ili mržnju, a da iskrenost, hrabrost, nesebičnost i dobrota trebaju biti temelji za jedan bolji svijet.
← Natrag