Pogled tuđim očima na sličice foto albuma
(Zbirka pripovijedaka „POGLED TUĐIM OČIMA“ autorice Ivančice Tomić-Petričević)
Kako pristupiti novom djelu nakon netom pročitanih Razbojnika i Karamazovih? Je li moguće spriječiti podsvjesno uspoređivanje spomenutih? Nemoguće je! A je li pošteno? A kad je to na ovom svijetu bilo izvornog poštenja? Nadam se da ćete barem pročitati slijedeće škrabarije, bez obzira koliko one budalaste i neosnovane bile.
Pogled mojim očima na crtice iskusnog ženskog srca, u vremenu kada svjesno ili nesvjesno zanemarujemo banalnosti svakodnevnog življenja i gubimo jednostavne tragove predubokih ženskih osjećaja. U vremenu kada feminizam dodiruje svodove nebesa i nitko nam ništa ne može. Samo jedan mali osvrt, sasvim mala pauza, ona između kuhanja ručka i pranja posuđa i vidimo da baš i nema nekih većih promjena, barem ne kod moralno čistih osoba: „Osjetiš da su svi oni kao prilijepljeni uz tebe i sišu te poput pijavice, odnoseći ono najvrjednije iz tvoga tijela“ (35 str) A ljubav? Prava ljubav, koja se naljuti pa brzo oprašta? Oprašta uvrede, poniženja... sve ovo samo pokazuje kakva treba biti prava osoba, a ne glupača. Jer svijet je prepun glupača, zamotanim zlim šalovima feminizma koje osporavaju snagu duha koja se krije u nutrini svakog ženskog bića. Po ovim izjavama netko bi pomislio da favoriziram Priču jedne pametne glupače koja, doduše, oslikava životni i duhovni razvoj mladog djevojčeta, ali mi je u srcu ipak jače prirasla priča o rogovima. Ta rogata priča posjeduje moć zagolicavanja. Ironijom nabijenim završetkom poprima snagu Hasseovih pripovijedaka. Kao kod njegova doktora Knolgera, gimnazijskog profesora koji nakon umirovljenja postaje mješoviti vegetarijanac te odlazi u Malu Aziju kako bi bio „bliže prirodi i zemlji“. Tu upoznaje različite fanatike, a među njima i Jonasa (Gorila) od čije ruke i pogiba. Što za čovjeka znači vraćanje Majci prirodi, kad ne poštuje njezina egzistencijalna pravila? Voljeti i očekivati korist? Mogu li ove dvije riječi stajati skupa? Ova priča zasigurno kaže NE! To je ono što me kao čitateljicu zainteresiralo, zagolicalo, isprovociralo. Preokret! Potpuno suprotno od očekivanog... mogu samo reći – Bravo!- jer ste postigli ono čemu svaka grana suvremene umjetnosti teži, a to je sveta provokacija! Što se ostalih sličica tiče, jer sam ovo djelo shvatila kao album izlijepljen šarenim fotografijama ( niz sažetih, poučnih priča međusobno povezanih istim pripovjedačem), izdvojila bih još dvije Svijet tišine i Krvno srodstvo. Kako postojati i biti sretan klaun u cirkusu punim boja, a istovremeno biti rođeni daltonist? Poput glavnog lika Bijelog klauna, poput Mirte, poput mnogih tjelesnih invalida? Ova produhovljena sličica otvara more pitanja, a čitaoca tjera da sebe preispita kao mogućeg zarobljenika nametnutih predrasuda- „Duhovni invalidi vladaju svijetom, kao da se nad svijetom nadvila koprena izopačenosti i opsjene... i oni svojom bezobzirnošću lome i ruše sve one slabe, neodlučne i krhke“ (41 str.) Upravo ponavljanjem ciljanih riječi- „Povlačila se u sebe, samo je u sebi mogla naći mir, mir sa svojim mislima, mir sa samom sobom...“ (38 str.), autorova misao nesvjesno prodire u čitateljevu svijest i poput mantre započinje svoju misiju, tjera pojedinca na preispitivanje. Uvlači tog istog čitatelja u Mirtin svijet, razrješava ga nepotrebne buke i koncentrira na bitno, na zbližavanje s Bogom. Ima li išta ljepše?“
„Krvno srodstvo“- kako zamišljate ovu sličicu prikazanu na kazališnim daščicama? Tri pomno napudrana ženska lica, noge zategnute tajicama i šest komada mesnih kuglica, ne onih u sosu, naravno? Mislim da bi to bila prava suvremena groteskica sa jedinstvom radnje, mjesta i vremena i dubljom psihološkom analizom damica. Jeste li ikada pomislili na pisanje drama? Mislim da imate dara za to, a možda ste se već i okušali. To bi bilo zgodno pročitati.
Da ne duljim, ovaj ciklus priča za mene predstavlja korak naprijed od „ Sve je bilo iz inata“, dokaz da možete ići dalje, dublje i po mome mišljenju skrenuti od ljubavnih tema, upustiti se u duhovne, teže moralne teme jer imate i znanja i iskustva da se upustite u takve vode. Pričati bez predrasuda i skidati šminku sa malograđanštine. Na koncu, dva dana čitanja vašeg djela za mene je nalikovalo na zajedničko ispijanje popodnevnog čaja uz keksiće i mnogo, mnogo razgovora. Zasigurno Eni, Marku i Tonki nije bilo dosadno i ograničavajuće odrastati uz majku vaših osobina.
Prof. Ivana Kedžo
← Natrag