Ni činjenice ni povijest niti povijesna čitanka nisu dovoljni da zbiljski osvijetle život povijesti, njenih pradavnih tekovina, onoga što slobodno zovemo kontekstom vremena, a vrijeme je zapravo stalo, dan jučerašnji je dan današnji, odnosno kako kaže Iwaskieeicz, određeno povijesno zbivanje podsjeća „na ljude današnjeg ili možda jučerašnjeg dana“. Prenatrpana činjenicama a zapravo vapeći za istinom iz nekog drugog značenjskog polja, u povijesti koje nigdje nema, a ta je u samom životu čovjeka mimo povijesnih zbivanja ona teško dokučiva prošlost, povijest traži, čeka i nalazi pisca u kojem se skupilo i sublimiralo ono zbiljsko, živa povijest koju pisac ima namjeru izložiti, bilo u povijesnoj prozi, paraboli na određene teme i motive ili pak u naraciji čiji korijeni leže u određenoj psihologiji, korespondenciji s aktualnim problemima, nastojanjima, idejama kao vremenskim paralelama .
Zato neće začuditi i razvedenija struktura neke proze kada stavlja u okvir monolitni sustav rimske imperije (u ovom romanu u rukavcu jedne njene provincije i grada Aspalathosa), teme primarno ljudske, u književnom izrazu Tomićeve bez vidljiva ostatka, u romanu koji će čitatelj pročitati u jednom dahu. Spisateljica ne gnjavi čitatelja, a to se potvrđuje iz njenog prvijenca „I sve je bilo iz inata“, U „Sfingama“ poantirana je opstojnost obiteljskog života kao nositelja društvenog statusa kad je riječ o carskoj obitelji, obitelji vojnih namjesnika ili pučkoj obitelji, što je u tematskom rasponu omogućilo da se sudbine povežu a život dođe na svoje. Život stvara romane, roman se razotkriva piscu. U „Sfingama“ on je snaga života. Hoće li priča ostati otajstvo ili će pukotina biti dovoljna da ispliva priča iz prošlosti o kojoj se čulo, ovisi o osjećaju povijesti koji i dokazuje pisca.
Ništa u romanu ne izostaje kao realno događanje između različitih kasta i slojeva društva, nadređenih i potčinjenih, uključujući i ono što se događa između cara i njegovih namjesnika.
Književni postupci romana o prošlosti su različiti i uvijek u izvjesnom sloju zajednički bilo kojem diskursu. Životopisni podaci u tom smislu kultni su, od vremena Stare Grčke pa do suvremenih junaka, što ostaje ogoljeno ako se pisac ne uključi u ta događanja zbiljskim pristupom, pridavajući povijesnim činjenicama dimenziju ljudske drame, tjeskobe, neizvjesnosti u općem pogledu. Ivančica Tomić, koja tek u novije vrijeme stiže ostvariti zamisli što su se dugo akumulirale u traženju koncepcija za raznolike teme, a pogotovo i za mogućnosti književnog ostvarenja u bilo kojem pogledu, uspjela je kreirati čistu prozu bez maglovitih fiktivnih natruha i suhoparnog filozofiranja, prići temi na izravan način, i da se iza prividne jednostavnosti otkrije složenost kritičnih situacija i pokaže kako se stvarnost može na human način pretvoriti u razum i smisao, u neminovnost kršćanske spoznaje na kojoj se i temelji današnji svijet. Aspalatos, carski dvor i provincije neistražene su pozornice i izazovi za romanopisce i istražitelje prošlosti.
Proza Tomićeve ne boluje od povijesnih nakupina, kompleksa diktatora, bezizlaznosti, potlačenosti i bijede, već je tu najčešće jedan svakidašnji siže u elokventnom iskazu priče s optimističnim stavom u pripovjednom tonu, ali time i s vjerom u moguću ljudsku poruku. Promatranje, a onda fiksiranje sadržaja, svakako da iziskuje odgovornost kada se stvara modus izraza. U Tomićeve je to jednostavan jezik kojim govore njeni likovi, (Ursulus koji je sudio robu a ovaj postao jednog dana njegov zet ne razlikuju se u trenucima dramatičnih situacija), njeno poznavanje nikad promjenljivih ljudskih osobina i naposljetku fabule koja služi poruci. Likovi su dakle poravnati, ljudski. Kako se drama odvija u milenijskoj udaljenosti, bilo kakvo neuvjerljivo prihologiziranje je suvišno: sva vremena su ista bilo kako se mijenjali odnosi unutar određene sredine. Zaplete stvara život a spisatelj ih razmrsuje. Govoreći o prošlosti (povijesti koje nigdje nema), beletristika može povezati znanja iz bilo koje domene, zamisliti nešto i u tomu otkriti postojeće svjetove, pozornice, tajne itd. Spisateljska mašta, ako ima pravo glasa, možda je ključ svega, kao što je u tajni Svetog Trojstva toliko toga rečeno, a objašnjivo tek s iskustvom, novim i starim knjigama.
Književnost koja iznosi Stari svijet već je dobila priznanja u Sienkiewiczevom „Quo vadisu“, Gravesovim romanima o starogrčkoj povijesti te Yourcenarovim „Hadrijanovim memoarima“ koji se ne drže usko povijesnog.
Zato je bilježenje samog života i njegovih vrijednosti, a ne uhođenje pustih činjenica i puta na kojemu ni sam čovjek više miljokaze ne prepoznaje, važnije i toplije. Utočiste u smislu jedino je. Stoga i strava prošlosti na račun već prijeđenog puta čini se zaboravljena. I u ovim „Sfingama“ sadržano je više svjetlosti negoli tame.
Dragan Vučetić
← Natrag