Moje splitsko djetinjstvo
Onaj tko se odvaži pisati o Splitu kakav je nekada bio, otvara duboku riznicu ljepote, ali i surovosti jednog vremena. Onaj tko poznaje književno umijeće Ivančice Tomić Petričević zna da će rezultat poniranja u tu škrinju uspomena biti odraz zaljubljenosti u grad njezina djetinjstva.
Pojedinačne priče o Splitu i Splićanima polovicom 20. stoljeća stapaju se u jedinstvenu cjelinu, a poveznica je glavni lik, djevojčica Lara, koja svojim pronicljivim umom uočava najsitnije promjene u prirodi, stvarima, ljudima. Njezina radoznala priroda koju dijelom zahvaljuje vlaškim genima, a dijelom knjigama koje su raspirivale njezinu maštu, obogaćivala se na neobičnom izvoru – pričama njezinoga djeda. U temeljima tih priča bila je narodna predaja o vilama i vilenjacima, neobičnim stvorenjima i još neobičnijim zvukovima na tavanu njihove obiteljske kuće. Kada je pod naletima betonizacije „umrla didova kuća, zajedno s njom umro je i did“. Zamrle su priče, ugasio se svijet bajke, a Lara se našla u vrtlogu života, u žrvnju koji melje one što žive u svijetu mašte. Zahvaljujući čvrstom, a opet plemenitom djedovom odgoju, znala je u sukobu između dobra i zla izabrati pravu stranu. Znala je pronaći radost u izvoru vode, vlati trave, poljskom cvijeću. Stopljena s prirodom i uronjena u nju, nije mogla ravnodušno prihvatiti nestajanje plodnih polja pod betonom. Tješila se sjećanjima na djetinjstvo, na ljude koji su bili dio njezina odrastanja, životinje koje su je ponekad razumjele bolje od ljudi, običaje koji kao bljesak nekadašnjih ivanjskih noći i danas svijetle u njezine dane. Još uvijek sanja nepregledne livade splitskih polja. I danas u mislima iznenada uskrsne stara obiteljska kuća. Još u Lari živi želja da proviri u konobu, drvarnicu, na ognjište. Grije se na uspomenama kao na toplim djedovim rukama.
Ivančica Tomić Petričević pričama oživljava jedno vrijeme kada se teže, ali i dostojanstvenije živjelo. Želi zadržati, oteti od zaborava idiličnu sliku Splita koji je, unatoč surovosti vremena, bio mirna luka za dječje snove; nudio mirniji, usporeniji život, poštovao ljudske vrijednosti i darivao svojim stanovnicima sigurno okruženje u kojemu je čovjek imao vremena za drugog čovjeka.
Divna Šušić
← Natrag