Kako jest i kako je moglo biti
Za one koji prate književno stvaralaštvo Ivančice Tomić Petričević, roman NA PUTU ZA EMAUS nudi potpuno novo iskustvo čitanja, i kompozicijski, i sadržajno. Strukturu romana čini pleter sna i jave koji se međusobno prožimaju u mislima žene rastrgane između onoga što ona jest i onoga što je mogla biti. Slojevitost kompozicije ogleda se u retrospektivnom nizanju događaja iz njezine prošlosti, promišljanju kako je trebalo biti drugačije, u razgovoru s Pratiteljem koji strpljivo usmjerava njezine razbacane misli. Ponekad se granica između tih dijelova gubi u nejasnom vrtlogu proživljenog i željenog.
Autorica romana ne gradi priču na dinamici događanja kako je to radila u dosadašnjim djelima, nego radnja ustupa mjesto unutarnjim previranjima jedne žene. Ana je osoba u traženju i nalaženju. Odgovore pronalazi razgovarajući s Nekim tko je njezin pratitelj i prijatelj. Ponekad je to Netko tko ima ljudsko obličje, ponekad Bog prepoznatljiv po beskrajnom sebedarju za ljude, a ponekad samo Savjest, ali uvijek „... s namjerom da je upozna s njom samom“. U strahu od života kakav nije htjela, sve teže podnosi „susrete sa samom sobom“. Treba joj bijeg od svakodnevnoga, od života u kojem je bila nesigurna i neodlučna, života koji su joj oblikovali drugi. Žali za izgubljenim vremenom, „protresa“ svoj život i, vođena nekom nedefiniranom krivnjom, promišlja kakav bi bio njezin život da je donosila neke drugačije odluke i pravila neke drugačije izbore. Bježeći u imaginarni svijet u kojemu je njezin Pratitelj uvijek tu da razriješi sve njezine dvojbe i otjera strahove, shvaća da je život koji živi upravo ono što čini smisao njezina postojanja, da i nije trebao biti drugačiji. Slična je i u stvarnom, i u izmišljenom svijetu. Traži. Pronalazi. Osuđuje. Prašta. Spoznaje da čovjek ne može bez križa. Iskazuje beskrajnu predanost Bogu, ali i beskrajno razumijevanje za one koji ga još nisu spoznali. Više ne teži savršenstvu i svoje nedostatke prihvaća kao blagoslov. Rezultat je to dugotrajnog procesa, od negiranja sebe do potpunog prihvaćanja. Put je to za Emaus, mirno mjesto, cilj i odredište našeg životnog putovanja. Konačno smirenje i katarza.
Na stilskoj i simboličkoj razini prepoznajemo biblijske teme; stilsku odmjerenost evanđelista Luke koji donosi prispodobu (Lk 24, 13-35) o dvojici Isusovih učenika koji su duboko razočarani i malodušni jer su razbijene njihove iluzije o Isusovoj svemoći koja, po njihovim ljudskim mjerilima, ne bi trebala dopustiti Njegovu muku na križu. Kad im se Isus pridruži na putu iz Jeruzalema za Emaus, oni ga ne prepoznaše jer nisu imali dovoljno vjere. Put dvojice učenika naš je životni put, put dvojbi i pitanja na koja nema jednostavnih i jednoznačnih odgovora. A Emaus je, kako kaže autorica u podnaslovu romana „na pola puta između neba i kuće“. Ona ne spominje zemlju, ne prihvaća prizemna rješenja. Njezine sfere su visoko, blizu Boga. On je njezino utočište i odmorište. Slagali se mi s njezinim svjetonazorom ili ne, kad pročitamo ovaj roman, složit ćemo se da su njegove literarne vrijednosti neosporne, a užitak čitanja izniman.
Prof Divna Šušić
← Natrag