UZ ROMAN SVE JE BILO IZ INATA
Književnost, bila usmena ili pismena, jest sveprisutna. Poneke se njezine vrste i žanrovi povremeno gube, nestaju, a nastaju nove. No, bez obzira na sve književne mijene književnost uvijek ima svoje čitateljstvo. Čitateljstvo se zapravo nikada ne gubi, u smislu književne potražnje. Kada se radi, o tradiciji moglo bi se reći da je čitatelj najtradicionalniji i najizdržljiviji. On ne pušta olako svoje nasljeđe, dapače, potiče da se ono nastavi te sadržajno i kvantitativno ostane za uzglavljem raznolikih tragova tradicije, duha i duhovnosti.
Dva stoljeća unazad Madame de Stael ustoličila je dva temeljna vida književnosti koji ističu duh vremena i naroda. Iz tih podjela kasnije su, naravno, proistekle i nove podjele u duhu osobnih teorija. Razvoj književnosti na svim prostorima nije jednak. U hrvatskoj književnosti gotovo da postoje praznine gdje se čak i ne može govoriti o književnosti u kojoj vladaju neka imena. Hrvatsku književnost 18. stoljeća ispunili su pavlini, ali i pučka književnost pa ne iznenađuje tvrdnja književnog povjesnika Mihovila Kombola da je "značaj hrvatske književnosti sve do preporoda ostao uglavnom pučki".
Dominacija određenih književnih krugova raznolika je u književnom vremenskom kontinuumu. Međutim, neke osnovne niti koje povezuju narod ne gube se iz razloga koji se najbolje utvrđuju sociološkim pregledom književnog stvaranja i čitateljstva. Stoga je i u naše vrijeme važno pitanje koje će vrste teksta pogodovati određenom čitateljskom profilu, odnosno koje će karakterološke osobine teksta zahtijevati čitatelj.
Definicija pučkog diskursa kojem bi mogao tendirati tekst o kojem će biti riječ, nije pogodan vremenu što ne znači da on zapravo u tom smislu i ne postoji. Sve je prisutno i sve je moguće lakše realizirati. Tako i knjige koje imaju lagano obilježje pučkog, što ne znači samo zabavnog, mogu lagano proći mimo zahtjevnijih oblika. Danas se znanost na tako popularan način predaje čitatelju pa se čini kako se ponavljaju one objave čudesnih dogodovština što ih je upravo pučka književnost prenosila. Književnost na bilo kojoj razini potrebna je i zbog raznolike književne potražnje.
Spoznaja o sudbini književnog teksta, bilo kojeg vida književnosti danas je otvoreno pitanje, jer je tako bogata motivika postavila i pitanje univerzalnosti teksta, a svaki tekst, bez obzira na razinu s koje prilazi određenom ljudskom problemu, može biti uvjerljiv i istinit.
Tekst koji se priklanja pučkom diskursu književnog stvaranja može odgovoriti na kritiku čiji aršin zadire zbiljski u njegove probleme ili je naprosto on sam taj ljudski problem. Roman kojemu je posvećen ovaj zapis stiže iz pučke matice u užem smislu riječi. Vremenska mu je protega gotovo čitavo prošlo stoljeće i to kao diorama samo jednog obiteljskog konflikta koji osvjetljava i ostala događanja.
Štivo koje nam nudi Ivančica Tomić Petričević priča je o čovjeku kojemu je nepravda utjecala na životni put. To je priča o želji za životom i ljubavi pa je za njega čitav život ostala samo san. Radnja romana počinje u Dalmatinskoj zagori, u Lovreću, gdje su se rodili svi koji će kasnije odseliti iz osobnih ili drugih razloga. Priča je to o osujećenoj vezi glavnog lika Mate koji je trebao uzeti ljubljenu odabranicu Maru za ženu. Međutim, prepreka njihovoj ljubavi je bila veza Marinog oca s Matinom majkom koja mu je obećala ženidbu ali ga je iznevjerila jer je samo htjela učiniti ljubomornim pravog izabranika. Marin otac nije mogao zaboraviti nanesenu sramotu kada je saznao za vezu svoje kćeri s Matom, zakleo se da će sve učiniti da to spriječi.
Od tog se začetnog događaja u romanu razvija piščev pogled na tragičnu intimu lika koji je okosnica čitava pripovijedanja bez ostatka. Čitav Matin život progovorit će inatom koji će se tek na kraju pokazati tvorcem sudbine i spoznaje života, njegove vrijednosti i smisla koji je na taj način propušten. Kroz čitav roman probija strasna ljubavna opsjednutost koja svojom razornom logikom remeti životni sklad Matin i nagoni ga nerijetko u rabotu čovjeka koji vodi razvratan život, ali koji uz to svojom začudnom životnom energijom i radnom sposobnošću sublimira vlastitu nesreću. Sve će ići tako do kraja, i kada Mate uđe u brak bez ljubavi i kada se ponovno zaljubi i stekne dobra od kojih će živjeti dobro i njegove odabranice i čitava obitelj usprkos naglim promjenama koje dolaze s povijesnim zbivanjima, u čitavom će se njihovom životu osjeća ti indirektno Matina nesreća, nesavladiva snaga fatuma, ideja života kao dragocjene mogućnosti u okrilju ljubavi. Roman obuhvaća svojim tijekom gotovo čitavo prošlo stoljeće. Matin život i život Lovrećana koji nisu izmakli izgnanstvu usred ratnih zbivanja. Životna priča poprima upravo uvjerljivost onako kako Matin vijek prilazi kraju, kako se sagledava u vremenu koje je jače od svega, da bi se na kraju dugovječna opsjednutost zbog neostvarenog pokazala kao prozaičnost koja na kraju svakoga pobjeđuje. Ipak je važno ustvrditi da iz Matina lika izlazi čvrsta vjera, a nadasve nezaboravljena ljubav koja ga nosi i kada mu izmiče. Čitav ljudski vijek treba da se to dokaže.
Mate, čovjek koji je sposobnošću prebrodio sve nedaće, slovio kao najsposobniji čovjek u Lovreću i u svim društvenim previranjima, sinonim je životnog iskušenja pojedinca koji odlučuje o sebi na osnovu i logike bića, mentalitetu kojemu pripada. Osjetiti će se refleksi svih vremena kroz koje je uspješno prošao, nerijetko nelogičnost života koja ga je dovodila u zamršene situacije, ali i poriv koji je stekao kada je osjetio nepravdu.
Život je dug, a da se ne bi podijelio na dionice ili prekretnice pa je pisac sudbinu junaka smjestio u dva dijela, od kojih je prvi ekspozicija Matina inata kada izražava nepravdu, a drugi realnost koja će ga zapravo situirati u tokove života bez obzira na društvena zbivanja. Ne izražavaju se u romanu refleksije koje bi ukazivale na dvojbu kada se radi o pitanju Matine sudbine, već se sve prepušta oporoj naraciji života, objektivnosti situacija koje su gola realnost.
Neprekinuto spisateljičino pismo otkriva je kao rođenog pripovjedača, bez obzira kako se pisac izražava, pravolinijski ili metaforično. Cilj je piscu bio izraziti jedan život u kojemu mu je pomogla vizija jedne ljudske putešestvije u ikonografiji zavičajnog okruženja, neminovnih migracija, želja i karaktera. Ipak tekst pokazuje i realnosti koje proizlaze iz samog čovjeka pa će sve opet odisati pitanjima na koja nema određenog odgovora. Kako je Matin usud poprimio nerijetko dramatske oblike pune strasnog poriva za ljubavlju koja mu nije suđena, gotovo da su postale sporedne i karakterološke odlike naroda i njegovih navika. Na postupke likova ne utječe direktno katolički svjetonazor, običaji koji spontano utječu na tijek psiholoških preokupacija i sl. Tu i progovara istina i pucaju šavovi naoko sigurnih stega što ih je baštinio odgojem. Sve se fokusira na imperativ koji je simptomatičan u tenziji jednog kompleksa višeg reda. Život je dug i tek na kraju je moguće nešto shvatiti, istina je za Matu bila preveliko opterećenje da shvati zarana mogućnosti novog života, neovisno o nepravdi koja mu je nanesena. San je bio jači i dogorio je. Ljubav ostaje kao riječ, sve je podvrgnuto potrazi za cjelovitošću života kao zamjenom za izgubljenim, stoga su piščeva namjera i pohod u tako dugu priču opravdani kada je samo kroz prizmu ljubavi i njezinih posljedica prikazao čitav jedan život. Kao što je i zadaća književnosti da progovori o bogatstvu i vrijednosti života pri osjećaju njegove cjelovitosti. Nema metafore života koja bi izravnije govorila nego život sam a čitatelj je prepoznao kao svoju bit.
Dragan Vučetić
← Natrag